Alin Kate
Serija realizovana u saradnji sa Fondacijom Hajnrih Bel (Heinrich Böll)
Četvrt veka od završetka rata, Kurije de Balkan (le Courrier des Balkans) otvara veliki ciklus promišljanja o političkoj i ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, društvenim i ekološkim pokretima u zemlji i o mogućem putu u bolju budućnost.
Svjetlana Nedimović je nezavisna istraživačica i aktivistkinja koja živi i radi u Sarajevu. Nakon doktorata na EUI u Firenci, nekoliko godina je predavala političku teoriju. Trenutno je direktorka onlajn časopisa Riječ i djelo.
Kurije de Balkan (KdB) : Šta je za Vas militantnost ? Na koji način se bore građani Bosne i Hercegovine ?
Svjetlana Nedimović (S.N.) : Teško mi je govoriti o nekom koherentnom shvatanju aktivizma a naročito metodologije, budući da je moje djelovanje bilo poprilično diktirano okolnostima u kratkom periodu koji je bio nabijen dešavanjima. Mora se priznati da smo bili u prilici ozbiljnije pristupiti samo taktičkim pitanjima, dok su strateška konstantno odlagana.
Recimo da ja shvatam aktivizam jednostavno kao kolektivno društveno-političko djelovanje. Sam termin aktivizam možda više i nije koristan, zamagljuje osnovno značenje pojma aktivista, a to je neko ko je aktivan član unutar grupe ili organizacije, jer kategorija članstva može biti raznih. Aktivizam gotovo da se tretira kao zasebna oblast ili polje djelovanja, r‘’neko se bavi aktivizmom’’ zvuči u najmanju ruku čudno. Ili ipak ne, s obzirom na trend enveoizacije (NGOization) zbog čega se danas svaki uposlenik nevladine organizacije tretira kao aktivista iako čovjek samo platu zarađuje.
Društveno-političko djelovanje kako ga ja shvatam objedinjava raskrinkavanje poretka, pronalaženje napuklina u sistemu radi što djelotvornije borbe protiv tog sistema, a istovremeno političko organizovanje za društvene promjene, da bismo ih mogli iznijeti ali i da bismo se sami mijenjali. Metodološki spektar stoga mora biti veoma širok – od opsesivnog prikupljanja informacija i direktnih akcija, preko spontanih okupljanja, do svakodnevnog terenskog i propagandnog rada s ljudima. Pri čemu ljudima ne treba pametovati za što da se bore, nego im treba pomoći da iz te borbe izvuku maksimum promjene. Drugim riječima, treba ići k masama, po Lenjinovom učenju, i njihovim borbama se pridruživati dajući im političku oštricu. To je put ka korjenitim promjenama.
KdB : Možete li da nam opišete mobilizaciju koja je na Vas ostavila poseban utisak (bilo da ste u njoj učestvovali ili ne) i da nam kažete zašto ?
S.N. : Tri godine kasnije još uvijek mislim da su fantastične stvari urađene tokom kampanje Vodoodbrana u Sarajevu 2017. godine i da su se tu otvorile nevjerovatne mogućnosti, mada nisam sigurna da su iskorištene. Što ne znači da su nestale bez traga. Mislim da nas i Marx i Benjamin na to podsjećaju - sva ta iskrenja/varničenja iz prošlosti koja se nisu rasplamsala u vatru ostaju mogućnosti koje se djelovanjem u sadašnjosti, ili nekoj narednoj sadašnjosti, mogu razbuktati.
Vodoodbrana dolazi u trenutku kad je Sarajevo na rubu snaga, veći dio grada iscrpljen višemjesečnim redukcijama vode tokom vrelog ljeta. Pri čemu su redukcije u mnogim dijelovima grada, tokom noći ali i preko dana, bile svakodnevica barem trećine grada dugi niz godina. Grupi u kojoj sam tad djelovala (Jedan grad, jedna borba) ta je situacija došla na radar donekle slučajno, još 2014. godine. Tad smo prikupljali informacije na terenu, po skupovima u mjesnim zajednicama tokom javnih rasprava o budžetima opština, i pomalo, više probno agitovali protiv raznih politika opštinskih vlasti. Iz govora opštinskih vijećnika, koji su koristili te skupove za politički marketing, shvatili smo da vlasti aktivno rade protiv gradskog vodovoda. Nakon malo istraživanja medijskih izvora unatrag 5-6 godina shvatili smo da je u pitanju kontinuirana politika uskraćivanja sredstava za vodovodnu infrastrukturu, usljed čega su gubici vode bili ogromni. Vlasti raznih političkih opcija sve češće su spominjale javno-privatno partnerstvo odnosno privatne investitore kao izlaz. 2017. godine sve je kulminiralo tim redukcijama, a do dana današnjeg ne znamo da li su one bile posljedica sušne godine ili namjernog igranja vodom da bi se kreiralo javno mnijenje u korist privatizacije vode.
Dakle, od prve ideje do realizacije protekle su tri godine – to nije uobičajeno za neformalne grupe. Čekao se pravi timing, zimu prije toga pripremio teren nekim javnim debatama koje smo organizovali. Dobra mobilizacija zavisi od trenutka. A kad smo krenuli, nismo krenuli od protesta, jer u Sarajevu protesti teško okupe dovoljno ljudi. Krenuli smo s tim da se uperi prst u odgovorne. Dakle, koliko god bilo nesposobnih direktora u Vodovodu, ako vlast ne daje pare za održavanje i ako namjerno dovodi nesposobne, onda je korijen problema politika. A tu su činjenicu redukcije zamagljivale i morali smo tu maglu raspršiti. Radili smo prikupljanje potpisa za Otvoreni poziv sarajevskoj kantonalnoj skupštini da se hitno pokrene, a pri tome konstantno ponavljali u javnosti da skupština može doslovno svijet okrenuti naglavce da ljudima osigura vodu. Tek toliko da bude svima jasno da ne treba rasprodavati najbitniji resurs samo zato što vlast nije u stanju organizovati rad preduzeća.
Da ne idem u detalje, u petnaest dana se grad digao na noge, a kroz mjesec redukcije su stale i počelo je ulaganje u vodovod – prva finansijska injekcija iznosila je čak 10 miliona. Ali istovremeno je otvoren sasvim novi prostor mogućnosti, koji simbolizira parola VODA NARODU ! pod kojom smo radili kampanju. Ta parola je fantastičan spoj evociranja slavne prošlosti, rješenja neposrednog problema (redukcija) i drugačije budućnosti u kojoj vodom treba da upravlja zajednica a ne stranački klanovi i birokratija. Ta vrsta intervencije, planiranje, analitičnost, dobra politička procjena, prilagodljivost taktike i aktiviranje radikalne imaginacije do dana današnjeg za mene ostaje iznimno iskustvo.
KdB : Kakav je uticaj po Vašem mišljenju izvršio društveni pokret iz 2014. na potonju mobilizaciju i militantnost u Bosni i Hercegovini ?
S.N. : Na to pitanje je veoma teško odgovoriti. Još uvek razmišljam i učim o tom periodu. Ali treba istaći dve stvari. Prvo, taj talas protesta možda nije bio preteča buduće pobune, nego zapravo poslednji trzaj previranja pre konačnog konsolidovanja novog poretka. Poslednje iskre otpora, koje su došle iz prošlosti. Ako je tako, jasno je zašto se nove mobilizacije usredsređuju na odbranu životne sredine i javnog prostora, zašto su tako ciljane, tako ograničene. One predstavljaju prihvatanje nove stvarnosti : nema više velikih snova, epskih bitki koje treba voditi.
Drugo, danas sam više nego ikada zapanjena i zadivljena onim što smo tada uspeli da učinimo. Iako su nam govorili da sve to ne vodi nikud, ja i dalje razmišljam o svemu što je učinjeno u smislu organizovanja civilnog društva i na sve značajne stvari koje su se dogodile : elite su se uplašile nas prezrenih, nas koji smo godinama bili slomljeni. Sa moje tačke gledišta, moram da dodam da me pokret Bebolucija (protiv ukidanja jedinstvenog matičnog broja građana iz etničkih razloga, prim. prev.) i dalje ispunjava osećajem ponosa i dostojanstva. Možda smo izgubili, ali je to bio slavan poraz – uspeli smo da se usprotstavimo svima onima koji su želeli da još jednom „prisvoje“ demonstracije, da ih preuzmu u svoju korist. Barem sa taktičke strane. Jer je na kraju pokret svakako prisvojen od strane Evropske komisije i njenog kapitalističkog programa neoliberalne tranzicije zemlje.
KdB : Po Vašem mišljenju, kakve su sada mogućnosti za kolektivnu akciju u Bosni i Hercegovini ?
S.N. : Za sada se, kao što sam već napomenula, radi o neposrednim i trenutnim akcijama. Ljudi se okupljaju oko specifičnih ciljeva, većinom u vezi sa životnom sredinom. To je sve češće slučaj, sa sve više odlučnosti i istrajnosti. Međutim, sposobnost organizovanja je po mom mišljenju ozbiljno načeta, a to delom diktira tok i prirodu ovih mobilizacija.
Drago mi je što mogu da primetim da ipak ima sve više direktnih akcija. Primećujem takođe da vidimo vrlo malo toga izvan ovih punktualnih akcija i „pravosudnog procesa“ koji ih prati. Taj proces inače smatram sasvim besmislenim, s obzirom na stanje pravosuđa u Bosni i Hercegovini i veru koju danas u njega imaju građani. Svakodnevni terenski rad, temeljno prikupljanje informacija, angažman za stvaranje organizacije i razvoj političke misli i suda – sve bih to volela da vidim, ali ne vidim. Čak su i političke stranke nikakve u tom smislu. Nema infrastrukture, nema razvoja, pa samim tim ni mašte.
Ali to nije razlog za očajavanje. To znači da se neke stvari ne podrazumevaju i da moramo da se vratimo nekoliko koraka unazad i izgradimo ih na čvršćim temeljima. Probali smo da pronađemo prečicu kroz neke masovne i spektakularne mobilizacije, ali nije uspelo. Za politički oporavak zemlje biće potrebno mnogo više vremena i napora od organizacije nekoliko protesta i optužbi da još jedna u nizu stranki zapošljava bližnje svojih čelnika za izbore !
