Marion Roussey, Nina Šćepanović
Brankica S. je imala 11 godina kada su njeni roditelji odlučili smjestiti njenog malog brata u specijalizirani zavod. “Đurđe stalno treba brigu i pažnju. Hiperaktivan je i ne može se samostalno oblačiti ili jesti. Nakon njegovog rođenja moji se roditelji više nisu brinuli o meni, a također ni on nije bio sretan ni u društvu ni u okolini koja ga nije razumjela i nije prihvatala jer je drugačiji, te u tom trenutku shvatili su da ne mogu nastaviti ovako", objasnila je Brankica. Porodica je odabrala JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić koji je smješten oko 30 kilometara od Sarajeva. „Tadašnji direktor se jako zalagao za Zavod. To nas je ohrabrilo.”
Trideset i tri godine kasnije, Đurđe i dalje živi tamo. Zavod je postao njegov mikrokosmos. "Ima svoje navike, zna ime svakog zaposlenika i kad ga vidim, uvijek ga vidim kako pjeva i smiješi se", uvjerava Brankica. Kada je Zavod Pazarić prošle godine dospio na naslovnu stranu zbog skandala sa slikama zlostavljanja, četrdesetogodišnjakinja se osjećala povrijeđeno : "Fotografije su bile užasne i nisam mogla vjerovati. Nisu se podudarali s imidžom koji imam već više od trideset godina."
OSOBLJE INSTITUTA POD PRITISKOM ZBOG SKANDALA
Desetak fotografija, 20. novembra 2019. godine objavila je članica Naše stranke u Parlamentu Federacije BiH. Na fotografijama je prikazano nekoliko djece obučene u pidžame, vezane za grijalice ili vezane na krevetima, a neki su očigledno pretrpjeli i fizičko nasilje. Skandal, brzo prenijet na društvenim mrežama, gurnuo je hiljade Bosanaca i Hercegovaca po nekoliko sedmica na ulice Sarajeva, Tuzle ili Mostara.
Pod pritiskom, Vlada Federacije BiH otvorila je istragu i zatražila ostavku direktora ustanove, a od tada više nema vezanja djece. Upravni odbor je u potpunosti obnovljen i oslobođena su dodatna sredstva za upravljanje institucijom, ali za osoblje i štićenike Zavoda, kao što je Đurđe, ništa se zapravo nije promijenilo. "Kada tijekom vikenda sa porodicom dođemo po Đurđeta, sada moramo potražiti bilo kakve znakove povrede", objašnjava Brankica. Od početka pandemije, njegove posjete postaju rjeđe.
Skandalom se pritisak nametnuo na osoblje koje se držalo za odgovornim, ali i na porodice.
Više od 300 ljudi, djece i odraslih, još uvijek živi u Zavodu Pazarić. Zavod djelomice djeluje i radi zahvaljujući donacijama hrane i higijenskih proizvoda, ali od skandala, reputacija Zavoda je primila udarac. S druge strane, osoblje i dalje radi s nedostatkom radne snage, a medicinska sestra ponekad sama upravlja i sa deset štićenika, a njegovatelji/ce rade s previše odjeljenja i štićenika/ca ili pacijenata. „Slučaj je prije svega izvršio pritisak na osoblje koje se smatralo za odgovornim i pritisak na porodice koje se više ne usude dovesti svoju djecu, čak i onda kada često nemaju drugo rješenje ”, požalila se Brankica, a ona sama ne bi mogla ni zamisliti da ukloni svog brata iz Zavoda. "Nakon trideset godina ovdje, promjena bi za njega bila suviše brutalna.“
Za većinu roditelja institucije poput Zavoda Pazarić izgledaju kao krajnje utočište. Zakon u Bosni i Hercegovini predviđa samo mjesečnu naknadu u iznosu od 60 do 250 eura, a ovaj budžet, koji varira ovisno o entitetu, ne omogućava im da plaćaju liječenje ili da osiguraju život pristojan djetetu. Još gore : „usluge poput kućne njege ili personaliziranih kurseva gotovo da i ne postoje“, objašnjava Ana Kotur-Erkić, pravnica koja radi za prava osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat toga, jedan od dva roditelja obično mora žrtvovati svoju karijeru da bi se brinuo o svom djetetu.
Iako je Bosna i Hercegovina, među prvim zemljama koja je ratificirala međunarodne tekstove o zaštiti djece, u praksi je „ova zaštita često ograničena na medicinsku njegu, a ne na stvarnu socijalnu pomoć“, analizira Aleksandra Ivanković, pravni stručnjak sa sjedištem u Briselu. Prema njenim riječima, razlog tome je nedostatak ekonomskih sredstava i potreba za promjena mentaliteta.
150 000€ ZA REHABILITACIJU ZAVODA
Od svog otkrića, Sabina Ćudić pomno prati slučaj, unatoč mnogim pritiscima kojima je bila izložena : "Nisam očekivala da ću se morati ovako boriti", priznaje ona. „Nisam mislila da se teškoća djece s invaliditetom može politizirati i okrenuti protiv mene.” Nakon godinu dana, tužilaštvo će završiti istragu, koristeći fotografije koje su ovjerene i druge dokaze koje je pružilo osoblje koje je sada pod sudskom zaštitom. Očekuje se da će se suđenje održati prije kraja godine, a novi zakon bi uskoro mogao biti izglasan na skupštini Parlamenta Federacije BiH. Međutim za Sabinu Ćudić to nije dovoljno.
Početkom decembra, zastupnica je poslala pismo Zastupničkom domu Parlamenta Federacije, upozoravajući na nedostatak poduzetih mjera koje bi osigurale kontrolu i nadzor specijaliziranih zavoda u zemlji. Kao rezultat toga, zastupnici su 3. decembra usvojili inicijativu kojom bi se 150.000 eura uložilo u brigu o djeci, mladim i odraslim osobama Zavoda Pazarić.
Ines Kavalec je učestvovala u radnoj grupi koja je pokrenula prijedlog zakona, a kako je i sama majka djeteta s cerebralnom paralizom uslijed preranog porođaja, prije osam godina osnovala je udruženje „Dajte nam šansu“. U porodičnom centru koji se nalazi u predgrađu Sarajeva, prima nas u gomili roditelja koji su došli po svoju djecu nakon male radionice. "Dugo mi je trebalo da prihvatim da moj sin neće ići u školu sa ostalima, da neće imati život kakav sam zamislila za njega", priznaje ona, „no kad sam prihvatila njegovu različitost, počela sam se boriti jer sam shvatila da je najbolji način da se djetetove poteškoće prevladaju jeste raditi s njim u sklopu porodice, tačnije, djelovati kao porodica.”
Ciljevi udruženja : pružanje psihološke, logističke i materijalne podrške svim porodicama koji imaju člana porodice sa poteškoćama u razvoju bez obzira na dob, vrstu i stepen invaliditeta. Trenutno udruženje prati više od 700 porodica u Sarajevskom kantonu, a samo udruženje služilo je kao model za otvaranje još šest prihvatnih centara širom zemlje.
Za Ines Kavalec, novi zakon bi bio veliki korak naprijed jer „omogućio bi djeci bolju integraciju u društvo davanjem više moći i resursa porodicama i reorganizacijom pomoći osobama sa poteškoćama u razvoju.“ JU Zavod Pazarić nije usamljeni slučaj jer BiH ima sedam zatvorenih institucija ove vrste, u kojima djeca ili odrasli žive bez kontakta s vanjskim svijetom.
Ova djeca odrastaju, žive i umiru na marginama društva.
„Ova djeca odrastaju, žive i umiru na marginama društva. Država ih doživljava kao teret i ne ulaže ništa kada bi financiranje njihovog razvoja u porodici ili u nekoj drugoj državi koštalo mnogo manje lokalnu zajednicu, umjesto da ulažu u zatvorene institucije u kojima će ostati ovisni cijeli život“, objašnjava Ana Kotur-Erkić.
Advokatkinja se osjeća tužno zato što se o pravima djece u Zavodu Pazarić nije više raspravljalo od pojave skandala, te ona se zalaže za alternativna rješenja koja će omogućiti veću inkluziju ove djece, tako da se njihova invalidnost više ne smatra prokletstvom.
