Serija realizovana u saradnji sa Fondacijom Hajnrih Bel (Heinrich Böll)
Četvrt veka od završetka rata, Kurije de Balkan (le Courrier des Balkans) otvara veliki ciklus promišljanja o političkoj i ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, društvenim i ekološkim pokretima u zemlji i o mogućem putu u bolju budućnost.
Razgovor vodio Simon Riko
Boro Kontić je jedan od najpriznatijih novinara u Bosni i Hercegovini. Predaje u Mediacentru Sarajevo od njegovog osnivanja u aprilu 1995. a zadužen je za nastavu i u drugim programima obuke. Svoje prve korake napravio je na radiju, da bi zatim prešao na televiziju, te pokrivao ratna zbivanja 1992-1995. za Radio Slobodna Evropa. Bio je predsednik nezavisnog strukovnog Društva novinara Bosne i Hercegovine od 1994. do 2003. Za svoje reportaže, koje objavljuje već više od četiri decenije, nagrađen je brojnim međunarodnim nagradama.
Senad Pećanin je osnivač i nekadašnji glavni i odgovorni urednik sarajevskog magazina "Dani". Bio je višegodišnji dopisnik i saradnik mnogih regionalnih, zapadnih i medija u USA. Dobitnik je više uglednih međunarodnih nagrada za novinarstvo i zaštitu ljudskih prava, među kojima i "Olof Palme Prize" 1998. godine. Bio je Nieman Fellow na Univerzitetu Harvard, te jedan od osnivača Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH. Od 2015. bavi advokaturom, radi u svom advokatskom uredu u Sarajevu.
Kurije de Balkan (KdB) : Kakve je posledice Dejtonski mirovni sporazum ostavio na informisanje u Bosni i Hercegovini ? Da li je medijski pejzaž doživeo velike promene posle rata ?
Boro Kontić (B.K.) : Suštinski ništa nije napredovalo, osim tehnologije. Mediji u Bosni i Hercegovini su i danas, 25 godina od završetka rata, podeljeni po etno-nacionalnim linijama, kao i čitavo društvo. Zamršene i kompleksne institucije, nacionalistička retorika i očigledna nemogućnost slaganja stranaka na vlasti, sve to koči demokratski proces i onemogućava novinarima da slobodno informišu.
Senad Pecanin (S.P.) : Dejtonski mirovni sporazum je omogućio novinarima da više ne izvještavaju o masovnim ratnim zločinima u vrijeme kad se oni dešavaju, već da otkrivaju zločince - naredbodavce i izvršioce. To je bilo naročito opasno po istraživačke novinare koji su se bavili zločinima pripadnika "svojih" etniciteta. Međutim, nekoliko godina nakon toga počela je još teđža i opasnija faza : istraživanje mafije, organizovanog kriminala i korupcije koja je usko povezana za vladajućim etničkim oligarhijama. Paradoksalno je, ali istinito : lakše je i manje opasno po novinare bilo istraživanje ratnih zločina, nego što je istraživanje kriminala nacionalističkih vladajućih oligarhija. Profesionalno istraživačko novinarstvo danas pretpostavlja postojanje hrabrosti, nepotkupljivosti, bogato profesionalno iskustvo i materijalne resurse - sve ono što je danas deficitarno u bh. medijima.
KdB : Kome se danas obraćaju mediji u Bosni i Hercegovini ? Svako svojoj zajednici ili čitavoj zemlji ?
B.K. : Postoje mediji koji pokrivaju celu zemlju, među kojima su televizijski kanali i stotine internet portala. Ali njihova publika je i dalje pretežno podeljena po etno-nacionalnim linijama, mnogo više nego po ideološkim. Da pojednostavim, Bosanci najčešće prate medije sopstvene zajednice : Bošnjaci konzumiraju bošnjačke medije, Srbi srpske a Hrvati hrvatske, ne pitajući se pritom da li su uređivačke politike tih medija u skladu sa njihovim idejama.
S.P. : Velika većina medija se obraća prvenstveno većinskoj etničkoj grupi u sredini gdje mediji egzistiraju. Po pravilu, radi se o medijima koji su usko povezani sa ili korumpiranim, kriminalnim, nacionalističkim političkim oligarhijama na vlasti ili, pak, sa medijima koji predstavljaju izvor uticaja kriminalnim tajkunima koji su u sprezi sa nacionalističkim vlastima. Postoji i nekoliko rijetkih izuzetaka, poput nezavisne FACE TV, koji uspješno prevazilazi etničke podjele u državi i društvu.
KdB : Međunarodni akteri su naširoko pomagali bosanske medije posle rata. Kakav se bilans iz toga može izvući ?
B.K. : Međunarodna pomoć je bila veoma značajna u deceniji posle rata. Ja sam direktor Mediacentra, ustanove koja je nastala zahvaljujući novcu i veštinama koji su došli iz inostranstva. Do 2001, to je čak bio naš jedini izvor finansiranja. To nam je omogućilo da se konsolidujemo, da se povežemo sa medijima iz celog sveta i učestvujemo u stvaranju zajedničkih projekata. Ta avantura traje već 25 godina ali to je samo jedna strana ove priče. Postoje nažalost i brojni projekti koji nisu potrajali a na koje su protraćeni milioni bez ikakvog rezultata. Ne zaboravimo i da je dosta bosanskih novinara lično potpomognuto : dobili su stipendije za studije u inostranstvu, gde su uspeli da sklope poznanstva. Kao i u svemu, postoji i dobra i manje dobra strana, a Bosna u Hercegovina u tome nije izuzetak.
S.P. : U prvoj fazi, od početka rata pa do 2001. godine, podrška međunarodne zajednice nezavisnim, profesionalnim medijima je bila od krucijalne važnosti. Ta podrška se odvijala kroz tri komponente : profesionalnu edukaciju novinara, političku zaštitu zapadnih ambasada i Ureda Visokog predstavnika za BiH, te znatnu finansijsku pomoć. Nažalost, od 2001. godine do danas drastično je opala pomoć medijima koji su svojim radom zasluživali podršku. U takvim uslovima, neki od najboljih medija u regionu nisu uspjeli preživjeti, ugasili su se, ili su postali vlasništvo kriminalnih tajkuna. U uslovima vrlo skromnih potencijala malih tržišta, žestokih pritisaka vlasti i kriminalnih interesa različitih tajkuna, neki su se ugasili ( poput najboljeg nedjeljnika u historiji prostora bivše Jugoslavije, splitskog Feral Tribune ili važne sarajevske Slobodne Bosne) ili su postali vlasništvo tajkuna koji su ih obesmislili ( poput sarajevskog magazina Dani).
Nažalost, pokazalo se da je bez međunarodne pomoći postojanje nezavisnih medija na prostoru bivše Jugoslavije praktično nemoguće. Ono što je imalo i još uvijek ima tragične, ogromne posljedice po sva društva i regionu je bilo potpuno promašeno insistiranje međunarodnih donatora na "media self-sustainability". U postojećim okolnostima pritisaka kriminalnih vlasti, izuzetno teške ekonomske situacije i korumpiranog pravosuđa "self - sustainability" je postala nepremostiva prepreka. A tragedija je što Zapad nije prepoznao da je za održivost najboljih profesionalnih, nezavisnih medija potrebno osigurati manje od jedne desetine nekadašnje pomoći. Sa onoliko novca koliko je trošeno na besmislene okrugle stolove, konferencije, work-shopove, samo u toku jednog mjeseca u regionu, mogla se osigurati neophodna jednogodišnja pomoć najboljim medijima u regionu koja je dovoljna za njihov opstanak.
Konkretno, to znači ovo : da se našao zapadni donator spreman da sa po cca.100.000 eura godišnje pomogne Feral Tribune, Slobodnu Bosnu ili Dane ovi magazini bi i danas postojali i imali nezamjenjivo važnu ulogu koju su godinama imali. Takve investicije bi bile najpametnije i najproduktivnije ulaganje u pomoć sredinama koje su i danas žrtve neo-fašizma, nacionalizma, korupcije, kriminala i kršenja temeljnih ljudskih prava. Nažalost, ta pronicljivost zapadnih vlada i donatora je izostala i prostor je popunjen donatorima iz Rusije, Turske i arapskih zemalja. Sve značajnija uloga koju takvi mediji imaju u potpunosti je u skladu sa nivoom demokratije u pobrojanim zemljama iz kojih pomoć dolazi. Tragično je što zapadne vlade i donatori nisu shvatili, a ne shvataju ni danas, da su bez profesionalnih, nezavisnih medija sve ogromne donacije različitim nevladinim organizacijama - manje ili više promašene investicije.
KdB : Sa kojim se poteškoćama susreću bosanski novinari ? Da li su problemi isti u Federaciji i u Republici Srpskoj ?
B.K. : Da, gde god da rade, bosanski novinari se susreću sa istim poteškoćama, istim problemima. Osnovni je manjak finansijskih sredstava. Kako bi se bolje razumela situacija, treba reći su 2019. audiovizuelni mediji od reklama zaradili jedva nešto više od 22 miliona maraka. Taj iznos treba da podele 143 radio stanice, 38 televizijskih kanala i brojni drugi emiteri, kao i stotine internet portala. Ali ne treba zaboraviti ni političke pritiske koji pojačavaju autocenzuru. Taj nedostatak sredstava koči napredak kvaliteta štampe u Bosni i Hercegovini, pre svega u smislu izazova koje je donela pojava svih novih tehnoloških alatki. Jedan od glavnih izazova za medije u Bosni i Hercegovini je i masovno širenje lažnih ili namerno obmanjujućih informacija. One se šire putem gomile anonimno uređivanih sajtova ali čak i putem profesionalnih medija. Ciljevi su im dvojaki : finansijski i politički. Sve to stvara klimu nepoverenja prema medijima i doprinosi zaoštravanju tenzija koje potresaju bosansko društvo od Dejtona, a govor mržnje buja i u komentarima na sajtovima medija i na njihovim društvenim mrežama.
S.P. : S jedne strane, problem je izuzetno težak ekonomski položaj novinara. Većina je bez penzijskog i zdravstvenog osiguranja, sa neredovnim platama koje rijetko prelaze 500 eura. S druge strane, oni koji rade profesionalno (to jest, moralno, hrabro i odgovorno) izloženi su brutalnim pritiscima ne samo od vlasti i kriminalaca, već često i od vlasnika medija. Nedavno je, recimo, nekada ugledni sarajevski list Oslobođenje iskoristio corona-pandemiju da otpusti desetak iskusnih novinara čiji profesionalizam se nije uklapao u uređivačku politiku koju je skrojio lokalni tajkun u čijem vlasništvu se list nalazi. Situacija za rad medija je izuzetno teška u čitavoj Bosni i Hercegovini, ali unatoč tome postoje ogromne razlike između Federacije BiH i Republike Srpske. U Republici Srpskoj svi značajniji mediji, sa izuzetkom BN Televizije, su pod punom kontrolom i ovišnošću kriminalnog , nacionalističkog režima Milorada Dodika. U Federaciji BiH, u onom dijelu sa bošnjačkom većinom, medijska scena je puno raznovrsnija, sa primjerima izvanrednog novinarskog istraživačkog rada. S druge strane, u dijelu Federacije BiH sa hrvatskom većinom, praktično svi mediji su pod punom kontrolom vladajuće kriminalne, nacionalističke stranke Hrvatske demokratske zajednice.
KdB : Veliki mediji su pod nadzorom ekonomskih i političkih miljea, a retko se zna ko su pravi vlasnici. Da li u takvim uslovima u Bosni i Hercegovini još uvek postoji slobodno i nezavisno informisanje ?
B.K. : Da, naravno. Ali to slobodno i nezavisno informisanje nalazimo u medijima koji se finansiraju iz inostranstva, kao što su na primer Radio Slobodna Evropa, Al Jazeera ili BIRN. Ovi nezavisni mediji igraju suštinsku ulogu u upozoravanju javnog mnjenja i kao protivteža vlasti u Bosni i Hercegovini : oni doprinose otkrivanju korupcijskih afera, kršenja ljudskih prava, napada na javne slobode, svih tema na koje bosanske vlasti retko reaguju na odgovarajuć način. Ti isti nezavisni mediji su 2019. predočili da je pravosuđe sve manje sklono pokretanju istraga o korupcijskim aferama, podmićivanju, klijentelizmu ili sukobima interesa koje otkriju istraživački novinari.
S.P. : Na prste jedne ruke se mogu nabrojati mediji koji mogu predstavljati pouzdan izvor informacija. To su FACE TV, TV N1, te portali Žurnal.ba, Klix.ba, Tačno.net i Info Radar.ba.
KdB : Ima li mesta za istraživačko novinarstvo u tako zatvorenoj, podeljenoj i osiromašenoj Bosni i Hercegovini ? Kao što ste i sami podsetili, danas se iz inostranstva finansira tek jedan mali broj istraživačkih sajtova i medija...
S.P. : Strategija više nego skromne pomoći medijima je jako loša, a nerijetko i sa kontraproduktivnim rezultatima. To je plod nepoznavanja lokalne medijske scene od strane donatora, te odabira nekompetentnih i korumpiranih lokalnih savjetodavaca koje angažiraju zapadni donatori. No, ja se divim malobrojnim kolegama koji unatoč izuzetno nepovoljnom i neprijateljskom ambijentu odolijevaju pritiscima i bave se istraživačkim novinarstvom.
KdB : Kako vidite budućnost mladih bosanskih novinara ?
S.P. : Perspektiva im je tužna. U ogromnoj većini redakcija nema nikoga od koga bi mogli učiti profesionalno novinarstvo. S druge strane, od većine svojih urednika mogu naučiti jedino kako biti novinarski poltron i bespogovorno, unatoč temeljnim novinarskim principima, izvršavati kriminalne naloge vlasnika privatnih medija ili onih koji upravljaju javnim medijima.
