Serija realizovana u saradnji sa Fondacijom Hajnrih Bel (Heinrich Böll)
Četvrt veka od završetka rata, Kurije de Balkan (le Courrier des Balkans) otvara veliki ciklus promišljanja o političkoj i ekonomskoj situaciji u Bosni i Hercegovini, društvenim i ekološkim pokretima u zemlji i o mogućem putu u bolju budućnost.
Marko Tomaš
Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Piše poeziju, novinske tekstove i eseje. Živi na relaciji Mostar, Zagreb, Ljubljana, Beograd.
Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, neposredno nakon rata, nekima od nas, krajnje naivno, činilo se da će sve odjednom krenuti nabolje, da ćemo, na neki način, nastaviti gdje smo stali. Oni najnaivniji čak su mislili da smo došli u neko stajne „bijele karte“, da stojimo u točki iz koje je moguće stvoriti najbolje moguće društvo koje možemo zamisliti. To je tipično slavensko zavaravanje, ona fatalistička komponenta slavenskog duha koju neki nazivaju slavenskom melankolijom. Slavenska melankolija nije ništa drugo do neka urođena, genetska predodređenost ka zabludama raznih vrsta, a pogotovu onim političkim. Svejedno, u tom stanju euforije zbog završetka rata malo tko se dubinski bavio stvarima koje se događaju u politici. Krenulo se u obnovu zemlje. Novca je bilo posvuda i to je svatko koristio kako je mislio da je najbolje. Dojma sam, gledajući s distance, da su svi smatrali kako, nakon svega što se dogodilo, imaju pravo na malo opuštenosti.
Druga polovica devedesetih godina u Bosni i Hercegovini bila je zlatno razdoblje nezavisne kulture. Zvanične kulturne institucije još nisu proradile punim kapacitetom, njihova su se sjedišta obnavljala a ljudi koji su ostali u BiH radili su na uspostavi nekog kontinuiteta u proizvodnji kulturnih sadržaja. Za to vrijeme u mnogim BH gradovima pokrenute se institucije nezavisne kulture umnogome ovisne o projektnim sredstvima raznih međunarodnih organizacija. U Sarajevu, Travniku, Banja Luci i Mostaru pojavljuje se veliki broj mladih alternativnih bendova. Počinje organiziranje susreta i festivala koji su okupljali neformalne umjetničke skupine i udruge koje su se bavile nezavisnom kulturom. U toj razmjeni se stjecao, ispostavit će se kasnije lažni kao i mnogo toga u BiH, dojam da se događa stvaranje nezavisne umjetničke scene koja će obilježiti barem narednu deceniju u Bosni i Hercegovini. To se, na žalost, nikada nije dogodilo. Bila je to još jedna od iluzija stvorena na poslijeratnom valu mladenačke euforije. Većina tada pokrenutih glazbenih sastava, književnih i omladinskih časopisa i festivala odavno su postali dio povijesti. Dobar dio tih stvari ugasio se već početkom ovog stoljeća tek se mali dio stvari i dalje održava na nekakvom vještačkom disanju. Nitko tada, ni donatori ni ljudi u organizacijama nije razmišljao o dosezanju samoodrživosti pa je balon u kojemu smo živjeli počeo pucati čim je međunarodna zajednica pronašla novo područje interesa. Opstao je tek dio organizacija koji se s manje ili više uspjeha transformirao u udruge čije je područje interesa civilna politika. Kultura i umjetnost su ostali na marginama.
Za to vrijeme obnovljene su i uspostavljene zvanične institucije kulture. Početkom stoljeća one su sve više padale pod utjecaj nacionalnih politika i postale dio jednog nevjerojatnog projekta povijesnog i političkog revizionizma kod sve tri bosanskohercegovačke nacionalne zajednice. Nezavisna kultura koja se sva bila usmjerila u obnovu duhovnog urbaniteta u BH gradovima time je dodatno potiskivana. Došlo je vrijeme da se, tako na koncu ispada, uspostave kulturološki narativi za koje se i ratovalo. Pod pritiskom i najezdom takvih narativa među kulturnim aktivistima i umjetnicima, od kojih su mnogi bili sudionici i prvog vala poslijeratne nezavisne kulture u Bosni i Hercegovini, pojavila se potreba za održavanjem nekakvog kulturnog kontinuiteta. Svi smo počeli tražiti pravo na sjećanje jer smo osjećali kako gubimo tlo pod nogama jer nam se odricalo pravo na određeni kulturni identitet koji je nadilazio okvire uskih interesa vladajućih nacionalističkih elita. U takvim okolnostima kultura sjećanja postala je dominantnom temom onog dijela bosanskohercegovačkih umjetnika koji se nisu stavili u službu uspostave nacionalističkih mitologija. Te i takve kulturne politike dovele su do toga da se Bosna i Hercegovina, s vremenom, iznutra počne potpuno raspadati na tri odvojene javnosti, tri odvojene zvanične istine i kulture koje ne komuniciraju među sobom. Ono što je neposredno nakon rata nezavisna kultura pokušala ujediniti prilično brzo je razjedinjeno uspostavom prilično agresivnih revizionističkih kulturnih projekata. Tu se nije radilo samo o reviziji povijesti, u tom političkom stampedu stradala je i zajednička kultura izgrađivana tijekom sedamdesetak godina zajedničke jugoslavenske povijesti. Zvanična kultura koja je financirana državnim sredstvima potpuno je potiskivala alternativnu umjetničku scenu koju je prepustila nikada uspostavljenom bosanskohercegovačkom „tržištu“. U svemu tome opstao je mali broj glazbenih sastava te umjetnika koji su se uspjeli etablirati u širim okvirima jer, naprosto, u Bosni i Hercegovini se nije moglo drugačije preživjeti.
Ponajvećma ta se borba za kulturu sjećanja, točnije kulturološki a samim tim i društveni, građanski kontinuitet, najviše odnosi na urbane sredine, gradove koji su najviše devastirani u posljednjem ratu. Devastacija se, naravno, ne odnosi samo na doslovno rušenje zgrada, javnih i objekata druge namjene. Najveću destrukciju te su sredine doživjele upravo na kulturološkom polju. Stanovništvo gradova je raseljeno a način života se u potpunosti promijenio. Kultura sjećanja, borba za pravo na sjećanje jeste, najjednostavnije rečeno, borba za očuvanje načina života.
Grad iz kojeg i sam dolazim, Mostar, paradigma je sveopćeg ataka na intimnu i društvenu memoriju u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Mostar se i u političkom smislu smatra ključnim mjestom za budućnost Bosne i Hercegovine. Nije malo onih koji tvrde da će politička sudbina Mostara biti i sudbina cijele zemlje. Integracijski procesi u tom gradu uistinu bi mogli postati modelom za integraciju i preuređenje Bosne i Hercegovine što je nužno kako bi od geografskog pojma BiH konačno postala nešto što bismo mogli nazvati državom u kojoj postoji barem minimalan društveni konsenzus oko ključnih pitanja. U pričama poznat i kao „mala Moskva“ Mostar je bilo posebno bitno razoriti i potpuno rasformirati njegovo kulturološko naslijeđe kako bi nacionalističke elite mogle ostvariti nacionalne interese koji su uvijek tek puka politička maska za osobne interese vodećih ljudi. Duhovno pustošenje i siromašenje BiH počelo je već prvim višestranačkim izborima. Nacionalizam je sam po sebi ispražnjen od ideološkog sadržaja. On je sam sebi svrha i održava se isključivo na vječnom perpetuiranju konflikta i utoliko je u takvom okruženju teže izboriti se za pravo na intimno sjećanje. Zbog toga su za neku bolju budućnost Bosne i Hercegovine aktivistički i umjetnički projekti od iznimne važnosti. Nacionalistička zvanična kultura u tu budućnost neće odnijeti ništa razvidno je time kolika je bitnost onoga što pokušava uspostaviti i održati vezu s povijesnim periodom kojeg je obilježio ekonomski i uz njega kulturni progres nezabilježen na ovim prostorima. Period socijalističke Jugoslavije bio je vrijeme najvećeg gospodarskog ali i kulturnog procvata na ovim prostorima. On ne bi bio moguć da nije postojalo jedinstvo između, u povijesti sukobljenih, vjerskih skupina koje se vrlo pretenciozno vole nazivati nacijama. Nasilnim izrezivanjem tog dijela povijesti iz društvenog sjećanja Bosna i Hercegovina ali i zemlje okruženja osuđene su mahom na bauljanje vrlo mitologiziranim, parapovijesnim srednjovjekovljem. Time dobivamo kulturu očišćenu od bilo kakvog modernizma i progresivnih shvaćanja. Kulture su to koje za cilj imaju sve više udaljiti ljude jedne od drugih i posljedica takvih procesa ne može biti ništa do i fizički raspad Bosne i Hercegovine. Time ona više ne bi postojala niti kao jedinstven zemljopisni pojam. A njezina specifična struktura je umjesto prednosti postala najveća opasnost po sudbinu zemlje. BiH zbog toga pod svaku cijenu treba drugačiji odnos spram zajedničkog naslijeđa. To je jedina stvar koja BiH može očuvati cjelovitom i od nje učiniti i potencijalni model. Naravno, svjestan sam da je, trenutačno, takvo razmišljanje još jedna od iluzija ali, kao što želim zadržati pravo na intimno sjećanje, u ovom slučaju tražim i pravo na vlastite zablude. Na jednak način djeluje i stvaraju oni po meni najbitniji umjetnici i aktivisti. Stvari se neće promijeniti preko noći ali ako ne ostavimo barem trag u vremenu situacija u BiH se neće promijeniti nikada.
Povjesničar Dragan Markovina, Mostarac rođenjem, posljednjih je godina objavio nekolicinu jako vrijednih knjiga koje listom za temu imaju kulturu sjećanja. One su pokušaj konzerviranja intimnog sjećanja i njegovog prenošenja u budućnost. Knjiga „Između crvenog i crnog : Mostar i Split u kulturi sjećanja“ jedna od onih koje u budućnost mogu postati polazni osnov za neka dublja promišljanja i otvaranje bitnih tema u cilju normaliziranja odnosa bosanskohercegovačkih etničkih skupina spram zajedničkog naslijeđa.
Mostarski teatrolog, Salko Šarić, objavio je dvije monografije koje su pokušale napraviti presjek tko je tko u povijesti kulture u Mostaru. Mnoge ličnosti koje je pobrojao u svojim knjigama ključne su i za jugoslavensku kulturu pa i za nacionalne kulture naroda kojima pripadaju. „Pregled stvaralaštva u Mostaru“ Salke Šarića neka je vrst enciklopedije koja jednako kao i knjige Dragan Markovine može u budućnosti postati izrazito važna polazišna točka za šira istraživanja.
Ovakve knjige, koje su neka vrst arhiva, pokazatelj su koliko je važnih stvari za povijest bosanskohercegovačke kulture prepušteno inicijativama pojedinaca i aktivističkih skupina. Dokaz su opće zapuštenosti države i njezine nebrige za umjetničko i društveno naslijeđe. O tom potpunom javašluku, odnosu nas samih prema sebi, govori i stanje u kojem se nalazi i krovna institucija državne kulture što „Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine“ u Sarajevu svakako jeste. Muzej, kojeg je osnovala Austrougarska, od kada je Bosna i Hercegovina samostalna je neprestano pred ugrozom gašenja i zatvaranja.
Umjetnice Šejle Kamerić, Lale Raščić i Adele Jušić, među ostalima, se na svoj način bore ne samo za održavanje kulturnog kontinuiteta nego i za promoviranje prava žena u BH društvu. Neformalana umjetnička inicijativa Abart koja je u razdoblju 2009-2013 djelovala u Omladinskom kulturnom centru „Abrašević“ u Mostaru, jednim je svojim projektom pokušala mapirati neuraligčne točke u urbanističkoj devastaciji Mostara te različitim umjetničkim intervencijama reagirati u gradsko urbano tkivo. Projekt „(Re)Collecting Mostar“ u konačnici je rezultirao virtualnim muzejem Urban Imaginary baziranim na individualnim i kolektivnim sjećanjima stanovnika Mostara, te na imaginarim pričama i umjetničkim interpretacijama povijesnog naslijeđa i suvremenog postranzicijskog i postratnog konteksta grada. Taj naziv dovoljno govori što su nasušne potrebe umjetnika i kulturnih aktivista u Bosni i Hercegovini koji djeluju izvan zvaničnih institucija kulture. Arhiviranje i sabiranje stvari, ono što bi trebalo biti područje kojim se bave državne institucije prepuštene su pojedincima koji, kao i svugdje na svijetu, imaju potrebu za utemeljenjem svojeg umjetničkog promišljanja svijeta i njegovo stavljanje u određeni kontekst a kako bismo bili dijelom razvijanja i izgradnje društva.
Na ovako malom prostoru mogao sam tek staviti stvari u kontekst i spomenuti nekoliko vrijednih stvari koje potvrđuju moju početnu tezu kako je glavna borba nezavisne kulture u Bosni i Hercegovini svedena na borbu za pravo na sjećanje. Zbog toga je izrazito teško kroz umjetnost promovirati puno stvari koje su važne za emancipaciju bosanskohercegovačkog društva i njegovo uključivanje u suvremene političke i umjetničke tokove Europe i svijeta. Zato je važno navesti i još jedan projekt kojeg je uradila „Asocijacija Crvena“ iz Sarajeva. Taj projekt je pokazatelj kako se određenim projektima možemo boriti za pravo na sjećanje i ujedno promovirati ljudska prava i ukazivati na devijantne pojave u našem društvu. Radi se o digitaliziranju arhiva AFŽ – a (Antifašistički front žena). Tim je projektom spašena dokumentacija ove organizacije koja je imala ključnu ulogu u emancipaciji žena u socijalističkoj Jugoslaviji. Ujedno pokazana je potreba za daljnje emancipiranje kompletnog društva. Uslijed opće nebrige zvaničnih institucija za sve što se tiče bilo kakve emancipacije koja nema veze s nacionalnom emancipacijom, a koja je kako znamo ekskluzivna, u BiH je doslovno ugrožena i dokumentacija koja govori o periodu inkluzivnih društvenih strujanja. Zato su ovakvi umjetnički i aktivistički projekti ono što smatram najbitnijim kulturnim događajima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. Tu su i rijetki primjeri suradnje nacionalnih kulturnih institucija poput suradnje mostarskog Narodnog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta.
Dakako, u periodu od 25 godina objavljen je i određen broj sjajnih književnih i glazbenih djela, postavljeno je dosta bitnih kazališnih predstava, snimljena je i nekolicina važnih filmova ali sve to izvan jasnog konteksta ne čini integriranu kulturu države. A ovim tekstom bilo je nemoguće objediniti sve to. Bila bi to i neka vrsta prevare. Bosanskohercegovačka kultura je klinički mrtva. A sve te stvari je jedva nekako održavaju na životu. To je užasno bitna stvar jer možda nekada nastanu uvjeti za potpuno oživljavanje nečega što bismo mogli nazvati bosanskohercegovačkom kulturom.
